|
|
Dnevnik.hr
<
lipanj, 2009
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA
AMSTERDAM
Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.
Ej Mala!
Sigurno se pitaš ko ti to piše, budući da pismo nema potpis.. Pa ja sam ti, ili ti si ja.. Tako nekako. Kako ćeš znati da je istina? Pogledaj ispod svog kreveta, tamo je jedna žuta kutija s uspomenama, a iza nje par playboy-a koje si dobila. Vjeruješ li sad? Pa eto.. Pozdrav, još jednom!
Moram ti nešto reči; znam da ti je trenutno teško, kad prekineš nakon toliko vremena. I znam da ti se jako sviđala i da imaš osjećaj da nije pošteno. Al takva bol brzo prolazi, ostaje samo sjena negdje i bit ćeš začas ok! I zaustavi se potpuno na svakoj pruzi nemoj samo usporiti, jer jednom ćeš biti jako blizu. Znam da voliš brzo voziti ali, čuvaj to za trke koje tek dolaze. Sljedeći put kad ćeš ići na spoj sa Stellom, slobodno joj reci što osjećaš i čega te strah, nasmijat će te i sve će se činiti mnogo lakšim. I nemoj zaboraviti pidžamu, sljedeći put kad ćeš prespavati kod nje.. Zapravo zaboravi je, to će ispasti stvarno kul! :D I svaki put kad se posvađaš, pretpostavi da si ti u krivu a mama i tat u pravu. I slušaj što ti govori Serafin, nije baš tako dosadan kako se čini, ne zamjeraj mu što te ima na "piku" što te stalno ispituje. Vidi u tebi dijamant i pokušava te izbrusiti. Nije to tako loše zar ne? Imaš još toliko, toliko toga pred sobom. Upoznat ćeš nove ljude, da samo vidiš kako će ti stan biti lijep, i cura nasmijana u njemu i onaj mačak s dugom dlakom, kojeg tako jako želiš, naživcirat će te ali bit će tu. Željela bi samo da si pokušala dati sve od sebe da ti se objavi zbirka. Al ništa zato , imaš sjajnog kritičara koji sve to lijepo upakiram prije no što ugasiš svjetlo prije spavanja.
Završit ću ovo pismo riječima, hodaj uspravno, i ne boj se, ovo nisu ni približno najbolje godine tvog života. I vjeruje u sebe malo više. Znam da sad osjećaš, ali nije bila prava za tebe, a ti ipak osjećaš nož u leđima i pitaš se da li ćeš preživjeti. Ali uspjet ćeš i bit ćeš tu da napišeš ovo pismo za mene.
Čekat ću te
Čekat ću te i ti ćeš sigurno doći.
Samo ću te trebati čekati dugo.
Čekat ću te i kada žute kise noći ispune tugom.
Čekat ću te i kada vrućine zapeku,
I kada mećava počne.
Čekat ću te i kada druge niko ne bude čekao više,
Čekati i kada zamrziš moja pisma !
Čekat ću te i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.
Čekat ću te i ti ćeš sigurno doći.
Neću ih slušati, kada mi kažu, da je vrijeme da zaboravim,
I da me nade lažu!!
Neka ti povjeruju otac i majka da vise ne postojim.
Neka se tako umore čekati svi anđeli,
Svi čuvari ovog umrlog svijeta u mojim očima!
Gorko vino za moju dušu neka piju kod mjesta koje
Sam voljela.
Koje si voljela.
Čekat ću te i neću im popustiti.
I zahvalit ću im na prijateljstvu,
Na prisutnosti u danima teške tuge,
Ali ih neću poslušati!
Čekat ću te i ti ćeš sigurno doći.
Sve smrti me ubiti neće!
Ja ču čekati.
Neka i kažeš jednoga dana:
„Ona koja me čekala ta, nije imala sreće!“
Usprkos tome ja ću znati čekati ko nitko na svijetu!
POSLIJE LJUBAVI
Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede,
propušteni pozivi koji se ne brišu, da
sam sebe uvjeriš, da te Ljubav pokušala
vratiti.
Poslije ljubavi
ostaju čaše sa ugraviranim monogramima,
otiscima usana i prstiju.
Poslije ljubavi,
ostaje običaj da se bijelo vino
i svaka tekuća blagodat,
nalijeva u dvije čaše,
i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi,
ostaje stol u kafiću i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima.
Ili posve same.
Sasvim svejedno.
Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih prijatelja
S jedne i druge strane
S lažnim obećanjem „ OVDJE SMO od 0 do 24“
Poslije ljubavi
ostaje rečenica –
„dobro izgledaš, ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj. Kad god želiš
nazovi„
No nitko zapravo ne vjeruje,
da će se to dogoditi,
tko bi htio gledati kako
je Ljubav krenula dalje, ili
da još uvijek voli a ne zna kako prići!?
Poslije ljubavi,
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali,
ulice na kojima bismo svakih par metara
razmjenjivali poljupce
Ulaz u dvorište, automatsko svjetlo,
zagrljaj u noći, samo sjena
kad zaključavaš vrata.
Poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija
koje lagano izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, osmjeh sakriven
Ispod oštrog pogleda,
ljubavne šifre,
Poput : ^^ ili ** !
Ostaje tvoja strana postelje,
Još topla kao da si tek ustala,
i strah da će neko iznenada doći.
Netko novi, netko stran.
Spustit ću slušalicu kada se javi nečiji tuđi glas,
Izreći ću hiljadu i jednu laž, da se umirim,
Da ne zaplačem.
Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Sama ću !"
i odgovor: „Pa zar ja ne mogu, mislim uvijek sam ti
rado pomagala?"
„Ovaj put ne"
Poslije ljubavi
ostaju suučesnici,
Oni koji su gledali i pitali „Na koliko dugo opet?!“
Sad su neki drugi ljudi čuvari
tajne koja nije više tajna,
da: ostaje laka uznemirenost
kada u prolazu udahnem
poznati parfem na nepoznatoj ženi.
Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice i pisma,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se kupuje cijeli kebab, podijeljen
na 2 jednaka djela.
Ostaju fotografije snimljene u prolazu,
na balkonu ili uz ljetno popodne na šetnici.
Ostaju zagubljene ukosnice, pokraj kreveta,
konzervativci koji nas nisu voljeli
i naše obitelji osmjeha koje jesu.
Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena taština, ponos.
Poslije ljubavi
od poznatih glumica, te lutkarske predstave,
postaju druge žene.
Nepoznati odrazi u ogledalu, nove geste
I navike.
Poslije ljubavi,
nećemo više lagati,
ne ostaje ništa . . .
PROTECT ME FROM WHAT I WANT!
Ponekad pokušavam shvatiti sve te suze koje se slijevaju niz moje obraze s vremena na vrijeme. Ponekad pokušavam uvidjeti da se svijet promijenio, da je posao u smjeru sasvim drugačijim od onoga koji sam si ja zamislila.
Samog sebe nadaleko je najteže pobijediti.
Ustala sam ujutro sasvim tiho, prije svih. Obukla sam traperice, navukla starke, neku majicu i izasla na balkon. Sjela sam u sasvim dubokoj šutnji i čekala. Mislim da neko čudo, neko predskazanje o stvarnosti doživljenih stvari. Kuda sve ovo vodi? Najednom su mi se u glavi pojavljivale slike minulih dana. Prošlost me sustizala na svakom koraku i po prvi put nisam se bunila. Prepuštala sam se užicima, i boli koju su u jednakim vremenskim intervalima pobjeđivali moju dusu i srce. Bilo je divno, koliko i bolno. Iz tog sna, najednom me probudio grub glas, govorio je sasvim tiho i zastrasujuce. Odagnala sam tu sablazan sjecanjem na najdivniji trenutak u životu. Tako. Sad mogu dalje, polako ali sigurno. Trnci i hladnoća.. Poznati suputnici, poput gorke kave ujutro. Za sva vremena.
Smrt je, uz ljubav jedina stvar za koju ne postoji lijek! Znaci li to da jedno bez drugog ne postoje? Bol prevladava u oba slučaja, na kraju krajeva, a na nama je da „uspješno“ nosimo kriz. Kako mi je to palo na pamet? Gotovo da i razumijem sto sam htjela reci. Toliko mi je misli usuto u glavu da vise ne mogu pojmiti stvaranje novih osjećaja osim ovih postojećih! Srah, bol, tuga, i na posljetku ljubav. Bezvremenska konstanta koja sjedinjuje. Mrzim se. Ta moja opsjednutost idealizmom, utopijom i snajarstvom, stvara u meni ključ nepovezanosti s ostatkom ljudi, davanjem i primanjem. Kako da razumijem svijet kad se on trudi svim silama da ne razumije mene. Kako da uspijem usuglasiti ta dva glasa koja u meni stvaraju potrebu da vice, divljam i placem istovremeno!? Nekima je to sasvim jednostavan proces. Idu spavati, sutra se probude i vise ne okreću glavu kad osjete poznati miris na nepoznatoj zeni. Isključe svoje osjećaje, podaju ih nekom drugom i zatvore stranicu ko da nije ni postojala. Zasto ne mogu biti poput tih ljudi? Zasto jednostavno ne mogu isključiti Ljubav iz svog života i pusti se drugom, o kome ne znam nista na čuvanje. Dozvoliti sebi da upoznajem nove predjele, da se penjem na nove vrhove s kojih bi isto tako lako mogla skliznuti ko i s ovog. Nikad me nije bilo strah pokušavati, težila sam za novom istinom, novim putovima koje mi je predodredila kleta sudba. Zasto sad? Zasto se moje tijelo ne moze predati slobodi kad mi je vec tako grubo nametnuta? Mora da je to neki znak. Mora da je to zelja univerzuma, pa zasto uporno idem protiv toka? Ustuknula sam pred porazom, pred jos jednim porazom za koji sam sigurna da me ostavio najranjivijom do sad. U biti ne znam ni da li to nazvati porazom, jer poraz bi te trebao ojačati, učiniti te otporniji! Pa sto je onda ovo? Moze li itko ovo nazvati, pravom rijeci a da ne povrijedi značenje mizernosti, koju osjećam? Vjerujem da za ovo ne postoji dostojan izraz, ne postoji nesto u sta bi se moglo uklopiti. A ja čekam. Stojim na raskrscu vjere, ljubavi i onog osjećaja koji me prije drzao daleko iznad vode, a to je bichizam, to je okrutnost prema svima i svakome! Htjela bih se opet pretvoriti u tu, tzv. Samodopadnu gaduru, koja zna cijeniti ljubaznost, a odbija i srozava svaki komentar ili pogled uperen protiv njene osobe. S bilo cije strane. Ljubav se stavlja u drugi plan, ranjivost ne postoji, nista ne moze uzdrmati duh koji vlada. ZASTO SE NEMOGU VRATITI NA TO???? Sto mi je trebalo da se zaljubim? Da volim? Da se predam? Kako lakomisleno od mene. Toliko misli a tako malo vremena. Moram odlučiti brzo, moram djelovati sto prije, a ne mogu, koci me ta isti glupi kemijski spoj, koji je jednak osjećaju kad pretjerate s čokoladom. Koliko sam se onda samo nafiksala sa tim opijumom? Zelim ga izbaciti iz organizma, zamrziti ga koliko i sebe! Al ne mogu. Bivanje u blizini te blještave crvene Ruze, ljeci rane, svaki pogled olakšava disanje. Uzima za pravo da budem sretna. Da vjerujem kako ljubav ipak postoji, iako ne u „poznatom „ obliku. Ta iluzija da je sve u redu, da je sve na svom mjestu, čahura je koja me spašava od samouništenja. Upravo od postajanja onog sta sam prije navela kao zelju. Vanvremensku zelju koja bi bila odlazak iz krajnosti u krajnost ali ipak spasenje. Sredina, kompromis je u ovom slučaju gotovo nemoguć. To bi značilo uzimanje, ekstrahirane oderdenih elemenata i pokušavanje uklapanja tih u novu cjelinu. Stvaranja nečeg cije je postojanje nemoguće. Boli me pomisao, da ljudi mogu krenuti dalje, ko da nista nije bilo, da nije vrijedilo zastati i odati počast! Zasto sam ja ta tzv. Jebena stranka!? Zasto ne mogu reci: znas moze ti biti zao! TI GUBIS! A ne ja.. Kad cu prestati sanjati o ljubavi koja uvijek nade nacin, koja uvijek prevlada zapreke a i kad zapne, srce povede tamo di je dom, povede tamo di ga vuče, zanemariti razum, jer on ionako izabire sebičnost! Kad bi slušali srce.. Kad bi barem. Ali to je nemoguće, jer ljudi su prevrtljive životinje, na prvu loptu obećaju ti sve, a kad zapne lakse im se odmaknuti a ne truditi spasiti tu blagodat koju rijetko ko upozna. Ponovno utopija?! Ponovno san. Ponovno lom u dimenziji gadure kakvom zelim postati! Strah me izgubiti se ponovno, postati Paulie, a borim se i ne posustajem. Sto kad dodem do kraja? Sto kad moja borba posve izgubi smisao, a gubim s gotovo nedostižnom razlikom. Ona je duhovitija, nema potrebu znati di je i s kim je, nasmijava ju, cini sretnom! Kako da se natječem s tim? Bolja je od mene očito. Možda u svemu osim u.. Znate vec. Al sto mi to znaci? Sto mi znaci, kad mi svi govore da bi bili sretni da me imaju kad.. Ona koju ja zelim, nezeli mene?
Zaspat cu. Zelim to, spustiti rolete napraviti crtu i zaspati. Samu sebe je najteže pobijediti ali uspjet cu! S tobom ili bez tebe! Bit cu vrijedna da se i ti okreneš za mnom! Da me pozelis!
Jutro, uspjela sam na vrijeme. Sunce me probolo svojom toplinom. Vračam se u krevet, za sad cu bitku jos odgoditi i čekati, možda prode, i bez toga! Možda me čahura blago stavi u ruke stvarnosti bez sokova, bez boli. Nadat cu se. Neka to umre umjesto mene.
Ljubav je tako kratka a zaborav tako dug...
Odlazeći u sjećanja palim svijeću za sve one koji lutaju
tražeći smisao u još jednom zalazu sunca baš poput mene...
Kad se odlučim i vratim u stvarnost
po starom običaju pustiti ću da padnem.
a onda se moliti u tišini noći
da se vratiš
prvobitna
igra mene i mog srca
se nastavlja ;
protagonist sam ponovno ja
uloga namijenjena i tugi
što poput nesmiljenog sunca obara s nogu
nadajućie, i vjerne novoj prilici.
Pa ću se trovati cigaretama i pokušavam na misliti
na tebe
a noći su tako prokleto duge i hladne i
krv polako zamjenjuje moje suze te se misao za novim jutrom
ugode izmiče tvojim prstima pa ti ne preostaje ništa drugo nego da
pogaziš svoje osjećaje i kažeš: Ne, odbijam VOLJETI TE OVOILIKO!!
Ne, ne mislim na tebe!!!!
Svjesna da lažem onaj najljepši dio mene koji je ostao da je prati
pravit ću se da nepoznajem sebe..
ali tako sam jača ..
bar zasad!
(posveta 1.4.)
(pokrenite pjesmicu pa krenite čitati)
Dugo sam bila mišljenja da nema ničeg ljepšeg od kišnog popodneva, koje provodiš uz šalicu čaja ili kave, na toplom radijatoru uz prozor. Sneno gledaš kišu i razmišljaš. O svemu. Dan ti postaji ljepši kad ti netko nenadano pokuca na vrata i za sobom donese miris kiše. Udobno se smjesti kraj tebe i zaista u tom trenutku nema ništa ljepše od kiše koja pada. I tog trenutka.
No današnji dan potpuno je drugačiji za mene. Da ne smatram nedoličnim upotrijebila bih onu riječ koju svi tako olako izgovaramo, baš poput ljubavi. Otiči ću ponovno, vratit ću se, no znam da će dani ovog puta prolaziti sporije nego ikad. Osječam to u kostima, treptaju srca koje kuca taman toliko da znam da sam još uvijek živa. U očima mi se ponovno skupljaju suze. Sljedim snove, tako reč, i zaista sam sigurna da će me ti isti jednog dana stajati mnogo. Tjekom cijelog maldog života učili su nas i još uvijek to rade, da je dobro sanjati, maštati i zamišljati, budučnost.. Dan će proči a da se neću ni snači i već će doči jutro, i... Gledat ću nebo i vidjet ću sunce, jer znam da će sjati. Vdjet ću njen osmjeh čvrsto ga zapečatiti u svoje srce. Čuvati ga. Ponjet ću mirise i dodire. Ponjet ću svu milinu blagosti i znat ću da ako budem imala višak sreće, koji mi je sad prijeko potreban, da ću izdržati zajedno s njom, ostati svoja, ne podleči svim mislima koje me toliko znaju povuć u svoj svijet nemoći. U svijet straha i neizvjesnosti.
Strah me pisti poruke, strah me odgovora, strah me riječi koje bi mi mogle pobječi, one koje uopće ne mislim. Koje kažem tek toliko. Strah me čuti tvoj glas od straha da se ne slomim, da ne čuješ da tvoja heroina ipak nije toliko hrabra i jaka. Strah me najviše kad se vračam kući. Strah me da te neće biti tu da me dočekaš, da će tvoj zagrljaj skrivati pravu istinu, da tvoj poljubac neće biti onako nježan i pravi, da će biti poklonjen nekom drugom a ja ću nastaviti vjerovati da smo uspjeli izdržati još jednu oluju...A znam, reči ću nešto, ili ti, nešto što uopće ne će zvučiti kako će si jedna od nas protumačiti. Bit će to napad, silovit i neočekivan. Maknut ćeš sve što bi te moglo podječati na mene i možda potražiti nekog drugog. Strah me toga, strah me da ovog puta zbog tako dugog odsustva ona rečenica koju toliko mrzim, daleko od očiju daleko od srca, ne postane istinom.
Zbog gluposti..
A teško je spriječiti ljudsku glupost, ona je sastavni dio nas, nepredvidiva je poput kihanja. Osječaš da nadolazi ali je nemožeš spriječiti. I zaista ne shvačam. Zašto je to potrebno. I uvijek mi je žao, i uvijek ti je žao, ali ponavljamo iz situacije u situaciju.
Ne želim odustati kad znam da postoji to nešto, za što se vrijedi boriti i truditi.. Možda malo sebično. Ali zaista te volim, i niti jedna riječ ili učinjena stvar to nemože promijeniti..
Kiša.. Ponovno pada. Baš sad kad završavam ovu ispovjest, sad kad stavljam na papri svoju sudbinu sutrašnjeg dana. Okrećem se jer čujem korake. Okrečem se , mada znam da nema nikog. Okrečem se jer se nadam da bi to upravo mogla biti ti..
Siže sms: " Volim te!" Koraci su bili stvarni..
Idem slušati kišu, jer tamo ćeš me uvijek pronači..
U kiši ljubavi, u kiši.
Uvijek kad me zatrebaš..
Ne volim izmjenu dana i noći..
Nemogu se nači ni u čemu
osim u samom trenutku
sjedinjenja,
a to traje suviše kratko.
ne volim rosu...
ostavlja one hladne,
mokre i tamne
flekove na cipelama
koje sam upravo ulaštila
ali volim kišu...
ne volim bezdušje
iako većinu
vremena živim sa njime
i nije da
se osvrčem previše...
Strahovima pridajem veliku važnost
iako ih sama ne posjedujem
zato i jesam čovjek
kakvog se treba istinski bojati..
ne volim se skrivati iza nečijih leđa
iako mi ta metoda uvijek uspjeva
nesvjesno..
nikad ne bih prodala prijatelja
da spasim sebe
i nikad ne bih porekla
ono u što vjerujem
Ne volim gledati kako vrijeme prolazi
jer to su samo trenuci koji nikako
ne mogu da se vrate
a možda bi upravo to
spasilo cijelu situaciju
ali volim kišu
ne volim besciljno lutanje
iako znam da će me noge
odvesti upravo
tamo kud moram ići
(k njoj)
same od sebe
volim samoću ona mi daje
smirenost
ali ne volim usamljenost
ona mi daje
beskrajnu tugu
i hladan pogled..
volim svoju djevojku,
sada plamene kose,
koja voli mene
i kišu samnom
" Evo ružmarin, to je za spomen- molim vas ljubavi moja, spomenite me se..."
..... Naslonila je glavu na moje rame. Disala je tako duboko. Osječalo se kako joj je sve to preveliki napor. Kroz glavu su joj prolazile riječi pjesme " još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas" Možda su bile u pravu. Riječi i ona. Jos koja minuta i izludit ću u svom postojanju.. Samo korak dijeli me od istine. Da li ces se mozda razocarati sto si trosila uzalud vrijeme na mene? Podizem pogled ali nemam hrabrosti da te pogledam u oći. Plasim se. Plasim se tebe, sebe, svega sto bi se moglo desiti i svega sto se nece desiti ako ćuda ne postoje.
Negdje u kutku, još uvijek postoji ona naša ista goruća ljubav, uvjerljiva, uzbudljiva ranjiva, staložena, snažna, prkosna, odvažna. Nekad te zaista znam namjerno dirnuti u slabu točku, nekad znam namjerno biti sumnjičava bez očitog razloga. Moj cijeli život prožimaju sumnje, strahovi, nadanja i ponovni padovi nakon prividnog uspjeha. I da slažem se, nije u redu što možda taj dio sebe ne suzdržavam pred tobom, no kad te toliko puta prevare, kad ti nanesu toliko boli, kako da mirno koračaš? Ali vjerovala sam ti, naspram tomu, imala uvijek mirnu savjest kad bu legla, bez razmišljanja o tvojim riječima. Bile su svete za mene. Nepobitne. A onda.. laž.. Otkrila sam je sasvim slučajno. Znala si da je mrzim. Da bih rađe podnosila sve drugo breme osim toga. No nisam ti rekla zbogom. Sjela sam u svoj kutak. Sama, preplašena, izgubljena i čekala da se vrijeme vrati. Smiješno zar ne? Vjerovati u tako nešto. Ali svejedno, sklopila sam oći i ruke te molila. Svaka moja riječ na kraju krajeva postajala je jedna: ljubav! Nisi shvačala što je u tome tako bolno, nisi znala da si možda ti pretjerala, s tim podsvjesnim, vračanjem zdravo za gotovo.
Ustala sam, nisam više mogla biti u tvojoj neposrednoj blizini. Nisam htijela čuti tvoje disanje ni otkucaje srca. Bila sam ti okrenuta leđima a suze su samo tekle. Nisam ih mogla zaustaviti. Unutar sebe u isto vrijeme, vrištala sam od boli i polako klonula. No na mom licu nije se mogla primjetiti ta bol. Samo suze. (koje ne znače uvijek isto žaljenje) Pitala si me zašto te ignoriram, dobacila si mi još par stvari. Kad si konačno došla do mene nisi mogla vjerovati da je čovjek u stanju toliko plakati a biti savršeno miran. Htjela si me dotaknuti. Uzmaknula sam. Bojala sam se da me dotakneš, da će tvoj dodor postati otrov koji će se uvući u moje tijelo. Onaj topao, koji umiruje no ubija. Sjela si nasuprot mene i nisi osječala kako stvari unutar mene postaju sve bolnije. Guraju se, tuku, vrište, cvile, sažaljevaju. U očima ti se nije vidio ni trag žaljenja. Po tome sam znala da konačno dobivam što zaslužujem.
Mislila sam da je svijet odbijo biti mjestom koje se može nazivati pogodnim tlom za ljubav. Mislila sam to sve dok konačno nisam smogla hrabrosti i poljubila te po prvi put, pod zvijezdama, pred svjedokom mjesecom. Mogla sam gotovo čuti melodiju koja dopire iz daljina. Mogla sam gotovo osjetiti kako se božansko stapa s tvojim pogledom. Ništa tako opojno. Ništa tako sveto. Ništa kao ti. Tvoje tijelo pristajalo je mom.
Kad izgovaraš riječ ljubav, ili volim te, prodrhtim. Gotovo da mi srce stane od siline udarca. Kad čujem neko ime ili kad se žuriš da uradiš nešto što sam upravo ja naumila, najradje bih nestala. Ne znam više tko si. Sve više ličiš na one djevojke u časopisima, iznad čijih glava se nalazi suviše prost društveni komentar, da bih ga sad iznosila. Govoriš o stvarima o kojima sam mislila da nikad nečeš ni pomisliti. Kažeš da sma te zarobila, da bih te trebala pustiti da dišeš. Da živiš. Zar je briga za nekog toliko loša? Zar je strah za osobu koju volite neopravdan? Ne znam postojim li više za tebe. Toliko vezanih misli a tako mako vremena. Moja samosvjesna, tvrdoglava i neobična duša danas je razorena boli. Kako srcedrapajuće a ipak tako istinito.
Za kraj ću reči ovo:
Pripada ti čitav moj život
uspjela si ga dobit za sebe
samo jednim pogledom
jednim pokretom i nisam se bunila.
dopustila sam da me cijelu prožme
tvoj nesavladiv duh..
i sad kad se pitam što nam je sve ono trebalo
dok tražim odgovore na pitanja koja ne postoje
jer tvoja ih je milina dodira odagnala s moje strane..
znam i sigurna sam u jedno:
život te donio do mog praga..
pustila sam te unutra
dadoh ti ime i mjesto koje ćeš zauvijek moći
zvati domom što god se desilo..
VOLIM TE ČUJEŠ???!!!!
USPRKOS SVEMU!!!!!!!!!!!!!
VOLIM TE VIŠE OD SVEG NA SVIJETU!
" A ovo su maćuhice - to je za misli..."
.." oni koji su ljubavlju i životom prisutni jedni za druge, zasigurno uvijek ostaju skupa"..
To ljeto bilo je jedno od najljepših ljeta u mom životu.. Budučnost otvorena sve spremno da krenem u život.
Nikad nismo bili razdvojeni. Živjeli smo tim nekim simbiotičkim životom nadopunjavajući se. Tražili smo mjesta za koja nitko nije znao, maštali o sutrašnjici, štovali ono što su mnogi smatrali glupim i dječjim. Povezali smo se sasvim slučajno. Povezala nas je slična sudbina, strahovi i neutaživa žeđ za ljubavlju. Pravom istinskom. Sretnom. Gledali smo se oči u oči ne shvačajući da gledamo u nešto toliko osobno i sveto. Razgovarali smo ne govoreći, isijavali, znali, zapravo osjetili, kad bi se nekome nešto loše dogodilo. S lica smo čitali događaje, bili utjeha iako smo upozoravali na skoru propast situacije. Nismo si dozvoljavali da plačemo. Bilo je to nešto što u našem prijateljstu nije bilo dozvoljeno. Počelo je tim ljetom i nastavilo se. Nikad nismo dovodili u pitanje mogučnost da bi nas život mogao razdvojiti. Da će nas putevi odvesti nekamo gdje nećemo biti u mogučnosti svaki dan popiti kavu i prepričati događanja od sinoć.
No deslio se. Nešto se desilo i nisam zapravo sigurna što. Presadili su nas. Mora da je to. Pomakli, da se ne podudaramo više. Nismo odrasli. još osječam kucanje srca, uzbuđenost naspram pjesama na onom cd-u, Lemon Tree, smijanje bez osobitog razloga, "čohanja" dok ne bi zaspao na kauču u podrumu, razgovori o boji neba ili o harry potteru, svađe oko dobrote Snapea, te iščekivanju novog djela poput nečeg neophodnog za život. Tu smo još postojimo, no.. Kažem desilo s enešto. Nismo mogli podređivati nas svijetu, jer svijet nije bio spreman na nas kao nerazdvojne, kao umalo pa jedno. Sad moj telefon šuti.Tu i tamo dobijem sms, pošaljem koji natrag. Ne znamo kad ćemo se vidjeti, nekako uvijek potrefimo krivo vrijeme. Bliži se proljeće. Lijepo vrijeme, sunce, toplina i sve ono što nam je u isto vrijeme smiješno i nekako lijepo.
Pitam se često što radi. Kasnan je sat. Mislim da ću ponovno zavuči ruke pod poplon, okrenut se prema prozoru i moliti da me ne zaboravi.
Da, nedostaje mi moj najbolji prijatelj...
Možda jesmo negdje drugdje, ali naše prijateljstvo i naša prisutnost ipak negdje u dubini bit će, besmrtni...
.. Zaljubljena sam ... Volim... Najednom me ta činjenica mlako zaprepastila. Od svega sam najme cijelog života mrzila i gnušila se pred zadovoljstvom, udobnosti, građanskim optimizmom i uzgoju osrednjeg, prosječnog i normalnog građanstva ljepe naše.. Dugo sam pripadala onima koje su nazivali smaoubojicama. No moram odmah razjasniti da je pogrešno nazvati samoubojicama one ljude, koji se doista i ubiju. Među ljudima bez osobnosti bez jaka pečata bez snažne sudbine, među prosječnim ljudima iz krda, ima onih koji skončaju samoubojstvom a da uopče ne odgovaraju profilu : povučeni, tamni, suznih očiju, razdražljivi..... Ko smo mi.. Hmm.. Bilo bi točnije nazvati samoubojicama i one ljude koji građanstvo osvješćuju novim idejama. Pa najistaknutiji bili su prisiljeni raskrstiti sami sa sobom. Predati se makar za opće dobro. ( Isus Krist) Pa onda ako me smatraju samoubojicom sama se smatram elitom. Pa u kakvom sam društvu ne može bolje..
Danas sam isto tako deset minuta čitala jedne novine. Dopuštala sam očima da gladno žderu žderu i upijaju tuđe riječi,procesuiraju ih u glavi, eventualno mozgu, prpžvaču u mojim ustima i na kraju ispljunu kroz stražnja, zajedno s komadom šnicla, izrezanog iz tijele neke fino ugojene svinjice, koji jedem uz novine.. Čudesno!
Pitam se što mi zovemo kulturom? Ne znam kako mi je ta misao prostrujila glavom. Vjerujem kad mi je mama rekla da sam nekulturna, ako u javnosti prisiljavam druge da me gledaju s curom. Pitam se što se dogodilo s tim našim duhom, da li je to smao puha utvara. Što to zovemo duhom, dušom, već je očito odavno mrtva i samo nas nekolicina luđaka drži istinskim i živim idealima. Kultura? Jel to nešto oko čega smo se mi luđaci trudili, možda oduvijek samo prikaza? Ne znam ali strah me pomisli da ću ipak jednog dana zastati i shvatiti da nikada nisam bila kulturna. Svašta..
Svaki put u tgranju te krinke, slomu ideala, shvačanju i prihvačanju nečeg novog, predhodili ta jeziva tišina i praznina, ta smrtno stezanje oko srca, usamljivanje, povlačenje u nestanak negdje daleko, poricanje svakog odnosa s javnošću, taj prazni pusti pakao nemilosti koji me muči, razapinje, kroz kakav sam danas prolazila zbog čega?? Ah... Tužno. Cura mi leži u krevetu. Vručica, grlo i sve to u kompletu. Ne znam što da radim. Planirale smo savršene blagdane. A sad. Pitaj Boga. Ma ne nije bed nego ono kako je sve nepredvidivo u našem životu to je bila poanta. Dosat sam se pomirivala sa sudbinom ni ovaj put ne ću učiniti ništa drugačije. No da li je to u redu? Možda bi trebala taj sajam dovesti u njenu sobu.. Ne znam. Možda bi trebala okititi sve sjetlucavim stvarčicama, kojima ne znam smisao jer mrzim to božićno raspoloženje u zadnjih par dana, i tako to sve našnjofam nekim cimetom i kuhanim vinom, uvalim se u oskudan kostim i gledam nju kako se jedva miče i tako. Ne znam kaj je meni trenutačno.. Htela smam ju nekak fest raspoložiti ali nejde.. Glupe babuške. ?? eh nema veze živciraju me.. Kak su ti glupi rusi rnali da ih mora biti baš tolko i sad me živcira činjenica da se ona zadnja najmanja ne da otvoriti i potrla bum mu i skurila... Glupi slovenci.. Ojoj asocijacije..
Užas prestajem.. fkt prestajem.. Ludilo...
Aaaaa....
Hehe..
Možda sma sad ok..
Volim ju to je to pa makar bilo sve v ritici meni je dobro..
=)
Groblje je naš kulturni svijet. Tu su sva velika imena poput Krista, Sokrata, Mozarta, Dantea, Tuđmana itd.. To su sve samo izbljedjela imena na hrđajućim limenim pločama, oko kojih stoje zbunjeni i lažni žalobnici. Halo po ko danas ide na grpblje odat počast nekom od velikana i onih koji su slučajno upali u rupu od 2 metra??
Pretjerala sma danas.. Zaista... Idem spavati.. idem sanjati.. Nju i moje osječaje koji svoju pravu snagu doživljavaju samo u svijetu snova i nestašnosti...
Osjećam u sebi nezasitnu pohlepu koja guta sve na što naiđe. Na druge ljude gledam s podsmjehom i vučem korist iz njihove muke koju polažu u reke svakodnevici.
Kad bih barem mogla zadovoljiti tu oholost jednim jedinim dodirom na nago tijelo razapeto ispred mog pohotnog pogleda. Zvjerski je sakatiti, proučavati kako je sastavljena, izfrepsti sve pregibe, popuniti sve udubine. Bila bih zaista sretna kad bi me barem 1% ljudi voljelo kao užas iz njenih očiju. Njena psovka bačena meni u lice no uperena prema Bogu. Ipak ću se zadovoljiti samo polaganjem usana na njene te sasvim nečujno obznaniti svjetu da me ne zanjima, a zatim to isto kriknuti punim plučima dok se u ranama od opojnih mirisa pljesni rađa naše djete mržnje a gamad trune pod zemljom.
Ne želim biti nijema. Ne želim biti poput ovih usidrenih brodova koji nikad ne će isploviti iz vaših luka očekivanja u mora slobode. želim vas konačno okupit na posebnu večeru, rasporiti i poslužiti vam vašu nutrinu na proučavanje. Zar ne bi bilo zgodno gledati krv kako se sljeve niz vaše malaksalo tijelo, zar se ne bi veselili kao ja?
Zlo rađa zlo! Ali isto tako zlo rađa moju bezvremensku dobrotu u načinu presuđivanja SMEĆU. (Bez tog iskonskog zla ne bi bilo ljubavi). NE SERI! Bez iskonskog probavnog poremečaja ne bi bilo diuretičkih tableta kojima se kljukate da zadovoljite tu bezvremensku potrebu za savršenom vanjštinom. Pa, znam da vam odgovara kad vam kažem da izgledate kao bljedolike spodobe bez imalo osjećaja na licu, sa kapljicom znoja na čelu jer plakati vam nikako nije dozvoljeno. (Jaki dečki ne plaču ne?)
Ne postoji ideja pogotovo zla a da ne pokušamo provesti u djelo. ideje su organski stvorovi. One se razmnožavaju, dijele, hrane drugim idejama, osnuju svoje obitelji istomišljenika i na kraju poput svega nestanu. To je početak našeg kraja, našeg neshvatljivo blesavog života, koji jedino što nas uči jest ostati dio mase koja se kreče po ovoj jebenoj tvorničkoj traci u istom smjeru već miljunima godina..... Nitko od nas ne će ostati normalan do kraja života. prosvjetlit će nas neka od psihičkih bolesti i javiti nam da je naše vrijeme stiglo. Socijalizacija koja civilizaciska glupost! Ne dopušta nam da budemo ono što doista jesmo. ŽIVOTINJE U POTRAZ ZA HRANOM!
JA krečem u lov:
šibat ću ti tijelo strahovotom boli, nitko ne će nači dolične riježi kad te nađu nakon što završim s tobom. Naša gola tijela ne će izgledati isto pod krabuljom krvi noževa i osatlih pribora. Lizat ću sa tebe krv iz rana tvojih i bit će to prava premija za nekog poput mene. Rukama ću ti prelazit preko bokova u kojima će se već nastaniti sitne životinjice i grickati meso. Ručak djeco!!! Čupat ču ti kosu u naletu bijesa a oči koristiti kao odmor zubima. Šuma će biti moj hram za molitvu bogovima a oltar za tebe kolac na koji ću te položiti.
Oprosti mi na psovkama i uvredama, na sveu učinjenome no..
Nacija je upravo svršila....
I ja zajedno s njom....
Smješims se ljepo
Druga duša ali isti materijal
Osječam ludilo u sebi
Gorim od želje
Jedva se savladavam
Nije me strah
Nestajem
Na površinu izlazi
Levijatan
Nemam koja guta
svijetove
I poništava
Sve dobro
mOj gospodar moj
mir
Gdje je sad taj
Bog u kojeg bi
Trebala vjerovati???
Gdje je da njegova palica
U dlolini smrti???
Bacam ti rukavicu
Ti se ne braniš
Napadaš radje s leđa
Najstariji stil
Kukavica
Teško je biti heroj kad moraš?
Zar ne?
Gdje ej spašavanje?
Gdje su čuda??
Gdje je ta tvoja silna ljubav??
Htjela sma raskrstit
Danas sa ovim svijetom
Sobom
I potražiti bolju sebe
Na drugom
No nisam...
Došla je poruka: „
čujemo se kad dođem doma.
Volim te“
Kako da sad učinim nešto poput TEBE bože???????????
KAMIKAZA
Nisam svoja. Dan je savršen da se pobijedi sudbina. Sklopila sma pakt s Vragom. Nisma Vam to rekla?
Nije bilo teško. Ni veliki ulog u pitanju. Moja duša za dušu onih koji me okružuju. Zar nisam u pravu?
Sad je na red došao dan da platim danak. A ja ne mogu. Volim. Osječam. I to me drži. Ispunjava razmak među nama i ne daje mu za pravo da postanem njegov sluga. Prazna ljuštura nekog ko je nekad postojao. Ne samo sjena. Ne samo mrtva riječ na papiru.
Da te citiram „Tupa bol u grudima“ neopisiv osječaj da te netko drži da ne padneš. Osječaš taj stisak poput ruku čvrsto stisnutih oko vrata kojima je jedini zadatak stvoriti tišinu.
Htjela sma psti danas. Zaista. No nisam mogla i ne znam da li sam zahvalna na tome ili je ovo smao privremeno morbidno razdoblje. Neprikosnoven osječaj i siguran bijeg.
Mala objesna koza ponovno pronalazi put kući.
Pitam se što o čemu kamikaze razmišljaju sekundu prije uništenja?
Vjerujem da o onome o čemu ja upravo...
Odriješenju..
